Priča o Hawayo Takata 2.dio

takata(VAŽNO: ukoliko kopirate sadržaj, molimo vas da navedete izvor http://www.rei.com.hr   ili reikizagreb.wordpress.com s obzirom da su tekstovi u vezi Reikija uzeti iz našeg časopisa “Reiki obavijesti”, odnosno s našeg bivšeg weba i da na njih imamo pravo. Hvala.

Izvor: Reiki obavijesti Hrvatske Asocijacije Reikista.)

Hawayo Takata postaje učiteljica reikija 1938. godine. Od tada, pa do svoje smrti 12.12.1980. godine, svoj život posvećuje Reikiju. Zahvaljujući svojoj vitalnosti i pokretljivosti proširila je Reiki s otočja Hawaii na cijelo područje SAD-a. U nastavku je opisano nekoliko zanimljivih zgoda iz Takatinog života i rada.

Takata uči lekciju

Njena prva molba upućena dr. Hayashiju, nakon što je postala učiteljicom Reikija, bio je joj dopusti da u reiki besplatno inicira ljude koji su joj pomagali kada joj je u životu bilo najteže. Dr. Hayashi je odgovorio: “Nikad ne podučavaj Reiki besplatno. Tako dobiven Reiki za te ljude nema vrijednosti. Svoju im zahvalnost možeš iskazati Reiki tretmanima kada im oni budu najpotrebniji.”
No, Takata je sada kao učiteljica Reikija i sama mogla donositi odluke, pa je odlučila besplatno inicirati svoje susjede i rodbinu. Jedino je svojim dvjema sestrama rekla da će njih inicirati kasnije. I kako je odlučila tako je i učinila. Nedugo nakon toga, dok je stavljala sušiti rublje, dotrči do nje susjed i zamoli je da pomogne njegovoj kćerci koja se žalila na jake bolove u trbuhu. Takata mu reče: “Ti je tretiraj. Naučila sam te kako se rade Reiki tretmani.” A susjed odgovori: “Pa lakše mi je da joj ti daš tretman.”
Za nekoliko dana dođe druga susjeda: “Moja mala Mary leži kod kuće u vrućici. Molim te dođi i daj joj Reiki tretman.” Takata je upita: “Nisam li te naučila što treba raditi? Tretiraj je sama.” Susjeda je odgovorila: “Ali ja to još nikad nisam pokušala. Ti ćeš to bolje znati.” Takata je shvatila. Ti ljudi nisu shvaćali vrijednost Reikija jer su ga olako dobili. Svojim je sestrama naplatila tečaj. I kada je njena nećakinja imala astmatični napad, sestra se sjetila koliko je platila da nauči Reiki, a nije imala baš ni novaca da plati liječnika, pa je odlučila pokušati da sama tretira kćer. I prije nego je završila tretman, dijete je opet normalno disalo. Reiki je djelovao! Uvjerivši se u djelotvornost Reikija, sestra je nastavila s tretiranjem drugih ljudi i pročula se kao uspješna iscjeliteljica. Kasnije je izjavila: “Bila je to najjeftinija investicija u mom životu.”

Edukacija u Chicagu

Godine 1938. Takata upisuje National College of Drugless Physicians u Chicagu. Radilo se o edukciji za liječnike koji su se opredijelili da liječe bez upotrebe medikamenata. Željela se bolje upoznati sa zapadnom medicinom, kao i s fizičkim i fiziološkim aspektima ljudskog tijela. Nakon povratka započela je s otvaranjem ordinacije u Honoluluu.

Morska bolest

Jednoga je dana Takata je primila telefonski poziv od dvojice školskih učitelja da ih posjeti i upozna ih s reikijem u mjestu Hilo na najvećem otoku Havaja. Takata je pristala. Ukrcala se na brod i kad je ušla u svoju kabinu, ugledala je ženu kako jauče i stenje. Žena joj je objasnila da pati od teškog oblika morske bolesti, da nije jela već tri dana, ali da joj je svejedno mučno, da se osjeća vrlo slabom i da pokuša pronaći drugu kabinu jer će joj s njom biti neugodno putovati. A brod još nije ni napustio dok!
Takata je odlučila da joj pomogne. Bez riječi je stavila svoju desnu ruku pod ženin kimono na područje želuca. Žena je tek sad zaurlala i počela zvati upomoć. Između njenih vriskova Takata je shvatila svoju veliku pogrešku. Upravo na tom mjestu žena je čuvala svoj novčanik! Situacija je bila krajnje neugodna. Znala je da sad ne smije pomaknuti ruku. U sebi je počela usrdno moliti Reiki energiju da joj pomogne. Zatvorila je oči i koncentrirala se na mentalni tretman. U trenutku je osjetila kako joj prolaze trnci kroz ruku. Žena je prestala vikati i uskoro se na njenom licu ukazao osmijeh olakšanja. Ispričala se na vikanju i zahvalila na pomoći. Takata je s olakšanjem duboko izdahnula i u sebi zahvalila kozmičkoj energiji. Sve se dogodilo tako brzo. Poput čuda. Tada je zamolila ženu da legne, a ona se otišla na palubu da se oprosti od rodbine i prijatelja koji su bili došli da je isprate. Kada se vratila u kabinu, dala je ženi još jedan tretman od pola sata. Znakova morske bolesti više nije bilo. Navečer je žena pojela svoj prvi obrok nakon tri dana, bez mučnih posljedica. Mirno je spavala, a ujutro je uredno doručkovala. Kada su stigli u Hilo, žena je ushićeno otrčala do svoje obitelji na obali da ih izvijesti o svom čudesnom putovanju tako da se nije stigla pošteno pozdraviti s Takatom niti su jedna drugoj rekle kako se zovu.
Kasnije u životu Takata je često putovala brodom i imala je priliku pomoći mnogim ljudima koji su patili od morske bolesti, a i nikad više nije zaboravila predstaviti se i pitati za dozvolu da ih tretira Reikijem.

Parkerov ranč

Većina njenih učenika bili su zemljoradnici koji su radili na plantažama šećerne trske ili su uzgajali povrće i cvijeće. Neki su se bavili stočarstvom, uzgojem krava i svinja. Često su je izvještavali o uspjesima primjene Reikija u svom poslu.
Parkerov ranč je bio najveći ranč na Hawaiima. Jednom je prilikom jedan radnik, koseći travu, nepažnjom odrezao prst na ruci. Na Reiki tečaju naučio je o efikasnosti Reikija u akutnim slučajevima. Vratio je prst na mjesto i čvrsto ga je povezao rupčićem. Sam je sebi davao Reiki oko pola sata, a onda je u prstu osjetio pulsiranje i vibracije. Bol je nestala. Tri dana nije odmatao prst, a kad god bi stigao, davao je sebi reiki. Kada je odmotao prst i pokazao ga Takati, vidio se tek mali ožiljak!

Bračni par bez djece

Takatu je posjetio bračni par koji je u braku bio 18 godina, ali usprkos svojoj velikoj želji nisu imali djece. Ženi je bilo 48 godina, a suprugu oko pedeset. Njihova zadnja nada bio je Reiki. Oboje su završili Reiki tečaj i istodobno su odlazili kod Takate na tretmane. Za godinu dana dobili su kćerkicu. Jedan drugi mlađi bračni par već je bio podnio zahtjev za usvojenje djeteta kada su upoznali Takatu. Žena je ostala kod Takate na tretmanima tri tjedna. Morala je promijeniti način prehrane jer je prema Takatinu mišljenju njezin organizam bio previše kiseo, što nije bilo dobro za začeće. Počela je jesti hranu koja je proizvodila lužnati efekt u tijelu. Bračni je par također završio Reiki tečaj radi sebe, ali i radi pomoći djetetu koje se rodilo za manje od godinu dana.Uskoro su i mnogi drugi parovi bez djece počeli od Takate tražiti za pomoć.

Sprovod

Takatinoj je susjedi toga jutra oko pet sati umrla majka i susjeda je sva uplakana zamolila također da s njom ode u kuću njezine majke. Za susjedu je to bio veliki šok jer se dan prije majka žalila na gripu i temperaturu, ali se to nije činilo fatalnim. Susjeda je osjećala veliku grižnju savjesti što je nije otišla posjetiti i trebala joj je Takatina moralna podrška. Susjedin je brat došao autom po njih, i on ispunjen bolom i krivicom. Objasnio je da više od sedam godina nije dolazio majci u posjet jer je putovao po svijetu, a sada kada se vratio i htio joj iskazati svoju zahvalnost i ljubav, ona je nenadano umrla. I brat i sestra imali su osjećaj da su majku nepravedno zanemarili. U takvu raspoloženju stigoše pred roditeljsku kuću. Takatu je srce zaboljelo kad je to čula i u sebi se obratila Bogu: “Bože, ako imaš uši, čuj ih, jer jedino ti ovdje možeš nešto učiniti.” Pred kućom su zatekli rodbinu i susjede koji su pripremali za skori sprovod. S obzirom da Takata nije nikoga od tih ljudi poznavala, stala je sa strane. Nikad prije nije doživjela da je ljudi zovu da im pomogne kada je netko već bio umro. Kako nije znala što da kaže i utješi ih, uzela je jednu stoličicu, sjela pokraj tijela mrtve žene i učinila jedino čega se sjetila – obje je ruke stavila ženi na solarni pleksus. Bilo je devet sati ujutro i majka je već oko četiri satabila službeno mrtva. Nakon toga je Takata jednu ruku stavila ženi na srce, a drugom je tretirala sve ostale unutarnje organe. Oko 10.30 minuta učinilo joj se da osjeća malo topline oko ženina pupka… ili je to bila samo njezina bujna mašta? No, nastavila je sa tretmanom, a u sebi se još usrdnije molila. Iznenada je stara gospođa zatreptala vjeđama i uzdahnula. Takata nije mogla vjerovati. Tiho ju je upitala: “Jeste li budni?” Nakon još jednog uzdaha žena je prošaptala: “Jesam.” Kada se još malo oporavila, žena je tihim glasom rekla: “Čula sam nekoga kako me zove. Gotovo sam prošla kroz tunel. Stala sam na vrijeme. Čula sam kako me zovete i onda sam se vratila.” Kćer je, još uvijek u šoku, pozvala oca. Njihovom zaprepaštenju nije bilo kraja. Takata ju je tretirala još oko sat vremena, a otac je tiho zamolio ljude da se raziđu kućama. Još je dva dana Takata dolazila i tretirala ženu koja je ojačala i izgledala kao da se vratila iz dubokog sna, bez ikakvih posljedica. Takata je iz toga zaključila da u Reiki nikad ne smijemo izgubiti nadu. Ako postoji i iskrica života, moramo se dodatno potruditi i moliti Boga za milost i blagoslov.

Iz knjige “Living Reiki: Takata’s Teachings”
Autorica knjige Fran Brown, jedna je od 22 učitelja Reikiija koje je Takata inicirala. Tradicija Reikija opisana u knjizi potječe iz predaje same Hawayo Takate.

Tags:  

Leave a reply

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>