Osobna povijest Phillys Lei Furumoto 1. dio

phyllis-lei-furumotoPovijest (prevedeno sa audio kazete)

Ja sam Phillys Furumoto. Sjedim u krevetu, kasno je poslijepodne, 05. siječnja 1993. na početku jedne divne Nove Godine, u Južnom Portugalu, sa svojim prijateljom Jurgenom, koji ovo snima. Jedno od mojih postignuća u 1993. godini bit će da više sudjelujem u komunikaciji sa Reiki zajednicom i da budem sa vama, a da osobno ne budem kraj vas. Jedan od razloga je i taj što se Reiki sada podučava u gotovo svim zemljama svijeta i učenika ima posvuda. Imam puno zahtijeva od majstora da dođem i upoznam njihove učenike po cijelom svijetu, a fizički je neizvedivo da to učinim u slijedećih pet godina i također moram osjetiti osobni poziv energija da bih osjetila ta mjesta. Također mi je bitno da u toj investiciji u zemlji ili kulturi imam osobnu korist, jer kad krenem na taj put moguće je da ću potrošiti više energije u to da dođem do nekuda i da budem s tim ljudima, nego što sam voljna dati.

Postoji tajming (vremenski poziv) za sve posjete te vrste i za moje prisustvo u određenim zemljama, i kroz vrijeme sam naučila poštovati taj tajming, ne samo moj tajming, već i tajming procesa Reiki-a i kako djeluje u svakoj pojedinoj zemlji. Namjera mi je da se ova kazeta distribuira po svijetu i obilježi početak serije kazeta i možda video snimki koje će vam omogućiti da budete u kontaktu samnom, i da ja budem u kontaktu s vama, bez obaveza da sa svojim fizičkim tijelom putujem i budem prisutna kraj vas. Možda ću u budućnosti doći u vašu zemlju i to bi za mene zaista bilo divno, kada bude pravo vrijeme za to. Također vas pozivam da vi posjetite mene, jer još jedan cilj kojeg sam zacrtala u 1993. god. je da utemeljim mjesta po svijetu gdje ću se zadržavati po par tjedana, tako da ljudi mogu doći do mene, radije nego da ja moram putovati. Pa ću sada, obzirom da ste se privikli na moj glas, i nadam se da možete razumjeti moj američki engleski, zamišljam vas kako ste možda trenutno u autu, vozite se ili sjedite pred kazetofonom sa reikistima i prijateljima ili možda u Reiki sobi ili nekom drugom mirnom mjestu gdje slušate ono što vam želim reći. Za mene su najljepši oni susreti s ljudima uz šalicu čaja ili na putu u automobilu, tako da vam preporučam da se opustite i budete uz mene tijekom ovoga pripovijedanja. Uvijek me ljudi ispituju o mom Reiki putu i htjela bih vam ispričati moju priču i kako sam ja došla u Reiki i postala majstor Usui sustava – prirodnog iscljeljivanja.

Ja se zapravo ne sjećam kada sam postala svjesna Reiki-a ili kada sam prvi puta napravila Reiki tretman, ali u ranom djetinjstvu se sjećam da sam baki davala tretmane kada bi došla u posjetu i pitala sam se što radim. Nisam zapravo upitala: «Što ja to radim?», ali mi nikada nije nitko niti objasnio, bio je dio rituala sa mojom bakom i mojih susreta s njom. Tako bih stavljala ruke na njeno tijelo, a ona je govorila gdje i kada da ih premjestim. Kada sam bila u kasnim dvadesetim godinama, vratila sam se u Iowu, gdje su u to vrijeme živjeli moji roditelji i baka i tada me je baka inicirala u drugi stupanj. Naučila me o simbolima i rekla da moram vježbati i raditi na njoj svaki dan. Sada bih to objasnila da je tražila Reiki tretman na daljinu svaki dan.

Tijekom tečajeva slijedeće godine razgovarala bih s njom preko telefona i ona bi rekla: «Nisi mi radila Reiki, već dugo, zašto mi ne radiš?» I nikada nisam mogla shvatiti kako je ona znala da joj ne radim. I tako bih svaki put započela raditi te reiki tretmane svaku večer i radila bih neko vrijeme dok ne bih zaboravila na to ili ih više nisam htjela raditi. Onda bih opet razgovarala na telefon s njom i opet mi me upitala zašto ne radim tretmane. A ja bih je upitala kako ona zna da ja ne radim tretmane. Ona bi odgovorila da jednostavno zna kada radim, a kada ne. To mi je zaista bila velika tajna. Tijekom cijelog djetinjstva s bakom Takatom, sada tek mogu reći da sam s njom imala vezu ne samo kao unuke i bake, već učenika i učitelja. Nekada sam to odbijala, nekada nisam razumjela a nekad sam htjela da bude drugačija. Sada kada sam starija i kada se mogu osvrnuti na to, to je meni bila odlična poduka. Reiki je zaista bio dio mog svakidašnjeg života. Bio je dio mojih obiteljskih veza, dio mene, i tko sam zapravo bila u svojoj vezi sa bakom. Nije bio izvaden iz konteksta, nisam morala rezervirati «sveto» vrijeme u danu za Reiki, bio je jednostavno nešto što sam činila svaki dan, kao pranje podova, pranje suđa ili pripremanje ručka.

Za svoj 30-ti rođendan imala sam veliku zabavu sa puno svojih dragih prijatelja, otišli smo u planine Colorada i imali vikend zabavu. Jedne noći vrlo kasno ili bolje rečeno, vrlo rano jednoga jutra, izdvojila sam se od prijatelja, od logorske vatre i stajala sam u toj planinskoj livadi, gledala zvijezde i razmišljala o svom životu. Tada sam shvatila da nikad nisam ni sanjala da ću uspijeti proslaviti svoj 30-ti rođendan, jer sam još od osnovne škole (gdje sam učila o prvoj pomoći u slučaju nuklearnog rata), mislila da će nas bombardirati Rusi, i da nikada neću doživjeti 30-tu godinu života, ili da ću stradati u prometnoj nezgodi, ili nešto slično. I tako ja eto na svoj 30-ti rođendan osjećam kao da sam cijeli život uzimala kao igračku i nisam pridonijela nečemu ili učinila nešto ozbiljno u životu. Tada sam shvatila da se trebam posvetiti nečemu što će me dulje interesirati i dozvoliti mi da se izrazim, i dozvoliti mi da nešto pridonesem čovječanstvu. To su tada izledale lijepe i univerzalne velike pretpostavke za ostvarenje i mislila sam da ću za nekih 10 godina ili više pronaći to, ali nisam znala što. Nekoliko mjeseci poslije, nazvala me moja mama i pitala me da li želim otputovati sa bakom Takatom preko ljeta, dok ide ne Reiki put. Morala je posjetiti nekoliko mjesta, a moja baka je u to vrijeme imala 79 godina i majka je smatrala da netko treba biti uz nju na tom putu. Dva mjeseca sam razmišljala da li ću ići s njom, i konačno me baka nazvala i rekla da mora kupiti sutradan karte, da li idem. Zbog podrške moje cimerice koja mi je rekla da se uvijek mogu vratiti ako mi se ne bude svidjelo – pristala sam. To je bio pristanak za Reiki, pristanak na majstorstvo u Reiki-u, pristanak za ulazak u novu dimenziju moga života, kojeg tada nisam bila svjesna.

Nakon par tjedana, otišla sam iz Colorada i našla se sa bakom i ondje me inicirala u majstora. Naučila me kako inicirati nekoga i rekla mi je da joj sada mogu pomoći u njenom radu. Nisam imala pojma što to znači. I rekla sam: «Pa onda dobro, naravno». U glavi sam si to protumačila kao: «O, pomoći ćeš mi očisiti kuću ili donijeti stvari iz dučana». Nisam uopće imala predodžbu kako bi to moglo izgledati. Odletjela sam avionom u Portorico i ondje sam prvi puta čula kako baka Takata postaje Takata-sensei (učitelj). Razgovarale smo o Reiki-u i njenom iskustvu, o povijesti. Bila sam zaprepaštena, jedva sam povjerovala svojim ušima. Nisam znala što učiniti, odgojena sam i tako su me učili da kada sam bolesna idem doktoru da bi se izliječila, da mome tijelu uvijek treba pomoć, da ne postoji mogućnost da nešto što nije materijalno bude stvarno i da zaista postoji. Ovdje je moja baka pričala o samoiscjeljivanju i činjenju nečeg drugog prije odlaska doktoru, o energiji i nevidljivim silama i mislila sam si: «U što sam se ja to upustila?» Tijekom tog intenziva koji je trajao dva i pol tjedna u Portoricu, puno sam naučila o Reiki-u i o sebi i imala sam vrlo blisku vezu sa bakom Takatom, zbog toga što sam zaista prvi puta iskreno postala njenim učenikom. A to je bilo ono na što se nisam pripremila bez obzira što je ta odluka bila moja i svjesna, to mi nije olakšalo situaciju. Vratile smo se u Iowu nakon što smo završile i svaki dan sam radila tretmane svojoj baki. Razgovarale smo o Reiki-u, o majstorstvu, o njenom poimanju svijeta i svakojakim drugim stvarima. Tada sam susretala razne ljude s kojima sam kasnije imala dugotrajne veze i na kraju ljeta, negdje u rujnu, ponovo sam otputovala u Kaliforniju i Britansku Kolubmiju. Taj put u Brit. Kolumbiju me otvorio za Reiki zajednicu s kojom bi se mogla povezati. Baka i ja smo se obje osjećale jakima cijelo ljeto što je bilo zaista važno da me ona odvede u Kolumbiju i otvori mi vrata Reikija u meni. Za nju je to bila svjesna odluka a za mene je to bilo prvi put da sam svjesno spoznala da imam intuiciju. Intuicija mi je govorila da će taj put za mene biti vrlo bitan iako u to vrijeme nisam uopće nisam mogla izgovoriti riječ «intuicija». Kada sam ušla u tu sobu u Britanskoj Kolumbiji i kada sam vidjela lica ljudi koji su bili tamo, osjećala sam se kao kod kuće. Ono što me zaprepastilo je to da ljudi koji su bili u sobi su kasnije rekli da im je jako drago da sam došla i da osjećaju kao da sam dio njihove obitelji, da smo se sigurno znali u prošlim životima: «Što si ti u horoskopu? Ti si sigurno…» i onda bi nastavili sa pogađanjem. Tako nešto nisam nikad prije čula, nitko prije nije samnom na taj način razgovarao, i bila sam tako zaprepaštena da to nisam mogla prihvatiti. Nisam znala o čemu pričaju. Nakon što sam provela dva tjedna tamo, zaljubila sam se u tu zemlju i ljude i odlučila sam se tamo vratiti slijedeće godine. Jedan od razloga što sam se odlučila tamo vratiti je bio taj što sam željela održati prijateljstvo sa ljudima koje sam tamo upoznala, ili to što sam se željela pronaći kao Reiki majstor. Shvatila sam da to u što sam zakoračila, što sam postala majstor uz svoju baku, bilo je puno više nego što sam mogla zamisliti. A najčudnije od svega je bilo to što nikada nisam zamišljala da bi mogla postati majstor Usui sustava i tako se predstaviti svojim prijateljima u Coloradu. Tamo je u Kolumbiji bilo mjesto gdje su me već svi znali i mogla sam živjeti taj svoj novi život i vidjeti kako je to. Isto me tako zaintrigiralo i to što su ti ljudi rekli da smo se sigurno već sretali u prošlim životima, što smo «braća po zvijezdama», i sve ostalo što su govorili što me vuklo u njihovu zajednicu.
Te sam zime u Coloradu radila dva posla kako bi uštedjela novac.

Moj partner, moja obitelj i prijatelji, moji učenici su me svi podržavali u zagledavanju u sebe sve dublje i dublje i polakom koračanju. Neki koraci su bili vrlo mali, neki vrlo veliki ali ih ne bi učinla bez podrške svih njih. Nakon nekog vremena osjetila sam da sam se u tom mjestu «ukorjenila» i htjela sam do kraja života živjeti tamo. No u isto vrijeme sam u sebi osjećala nemirnu težnju da obiđem i vidim kakav je ostatak svijeta. Pa se tako dogodilo da je Michael, moj tadašnji muž, odlučio ići u školu u Fresgow, Caalifornija, pa smo se odselili u USA. Tada sam počela putovati u Europu, dva puta godišnje i većina tih europskih putovanja bila su za Njemačku. Tako je započela nova faza učenja o sebi. Vidjela sam Reiki u Kanadi i USA, a sada sam vidjela kako ga koriste u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švedskoj i Danskoj. Sve te razne kulture su nekako dale Reiki-u novi duh a u isto vrijeme je ostao isti. Vrlo sam se dubokoupuštala u svaku Reiki zajednicu i zanimali su me rezultati Reiki-a, ne samo na osobama već i unutar cijele kulture. Vidjela sam kako različito Njemci prilaze Reiki-u i Nizozemci, a Nizozemci različito od Amerikanaca i Kanađana, Kanađani različito od Amerikanaca. To je bilo mjesto na kojem sam se «obogaćivala» u Reiki-u i vlastitom ja. Ta putovanja u Europu i posljednje dvije godine u Australiju, osobno su mi dale veći uvid u vlastiti rast, u duhovni i osobni razvoj. Na kraju tih dviju godina, dok je Michael bio u Fresgowu, preselili smo se Santa Fe u Meksiko, gdje mi je sadašnji ured i «dovučeni» smo u Santa Fe, jer smo tamo imali mnogo dragih prijatelja, a ja sam tamo htjela ići zbog te zemlje. Osjetila sam da tamo trebam doći. Jedan od darova zajednice u Santa Fe-u je taj da tamo mnogi ljudi zarađuju za život tako da jednostavno rade ono što jesu, a to sam radila i ja kao Reiki majstor. Zarađivala sam za život tako što sam jednostavno bila ja, a podrška su mi bili ostali ljudi koji su radili to isto. Tijekom mojega života u santa Fe-u, putovanja u Europu bila su sve dulja i intenzivnija i u vrijeme kada mi je isticala deveta godina majstorstva više sam vremena provodila u Europi nego u USA po kalendarskoj godini. To mi je bilo divno, putovala sam po Italiji, francuskoj, Švicarskoj, sada po Španjolskoj i Portugalu, Finskoj a u slijedećoj 1993 godini, Rusiji, Poljskoj, Bugarskoj i natrag u Australiju. Početkom prošlog ljeta sam bila u Kanadi, a ove godine namjeravam tamo biti još dulje i u 1994. godini. Osjećam da zatvaram drugi dio svog kruga i to je mjesto na kojem dublje mogu ući u sebe i mjesto koje me hrani na način koji nisam pronašla u drugim djelovima svijeta. Djelim to sa vama da biste si mogli stvoriti predodžbu mog životnog puta u Reiki-u, a ovo je i moja osobna priča. Drugi djelovi priča o velikom majstorstvu i možda o mojoj viziji budućnosti Reiki-a nalaze se na drugoj strani kazete. Za sada, ovo nije kraj moje priče, jer sam u sred življenja te priče, ali sam to podijelila sa vama da biste stvorili kontakt sa osobom Phillys, Reiki osobom koja živi svoj život kao odgovor Reiki-u, odgovor vlasitoj unutarnjoj energiji i vlastitog slijedećeg koraka. Slijedeće pitanje koje ćete me htjeti pitati je što je sa povijesti Reiki-a, što je s vama kao majstorom, koja je linija, što znači biti Veliki majstor, koje mjesto vi zauzimate u povijesti Reiki-a. Ova me pitanja ljudi često pitaju i sada ću vam na to odgovoriti. Počet ću s povijesti Reiki-a, ne sa gledišta povjesne informacije, već kao priču koja sadrži puno pouka o prirodi ljudi, o iscjeljivanjima i samom Reiki-u. Da, ne tako jako davno, prije 100 godina, živio je jedan čovjek u Japanu koji je živio sa pitanjem: «Kako je Isus iscjeljivao ljude? Da li mi možemo isto tako?» Zbog tog pitanja Mikao Usui je ponirao u sebi i istraživao to pitanje. Prvo je odlučio pročitati sve knjige koje je mogao pronaći o Isusu i njegovom životu, o tome kako je učio u ranim godinama i gdje je tajna iscjeljivačkih sposobnosti. Usui je u potrazi za odgovorom došao u USA i pohađao sveučilišta, istraživao sa ostalim kršćanima u zemlji koju je doživljavao kao kršćanski dom, radije nego u Japanu, u kojem je kršćanstvo bilo još kulturološki mlado. Iako je to proučavao mnoge godine i razgovarao sa mnogim ljudima, nije otkrio tajnu, niti je pronašao trag koji bi ga do tamo odveo. Tada je čitao o drugim vjerama i njihovim misticima, koji su također iscjeljivali dok su bili živi, vlastitim rukama, pa je shvatio da je samo Isus njegova inspiracija. Vratio se u Japan i odlučio odgovor potražiti u sebi, otišao je zen samostan i predao se na brigu redovniku koji je vodio samostan. Kada kažem, predao se na brigu, podrazumjevam da ga je prepoznao kao svog voditelja i mentora i Usui je postao učenik, ne redovnikom učenik, već svoj učenik. Razgovarao je sa drugim redovnicima i svojim mentorom, čitao je sutre i druge knjige o Budi u kojima je objašnjeno njegovo iscjeljivanje rukama. Pronašao je neke znakove u sutrama koje su ga navele da dublje traži u sebi, kao i svi mi, čitao je iznova i iznova i svaki puta otkrivao nove spoznaje i veze unutar sebe, načine da se otvori još više, dok nije bio sazrio za primanje bilo čega što mu je Univerzum ima za ponuditi kao odgovor njegovu traženju.

Tako je otišao u planinu i tamo postio 21 dan, tijekom njegovog posljednjeg čišćenja, doživio je proširenje svijesti te se otvorio kao lotosov cvijet, spreman primiti sve što mu je Univerzum imao za ponuditi. Posljednje večeri je pao u trans i primio vizualne simbole, mislim vizije a u isto vrijeme kad ih je primao, znao je duboko u sebi, za što su ti simboli i kako ih koristiti i od kuda dolaze. Nakon što se polako vratio u svjesno stanje, ovog svijeta, otvorio je oči i bio je uzbuđen i dirnut s jedne strane i svjestan nošenja tog dara dok je silazio niz planinu. Kad je sišao s planine, na putu prema svom mentoru u samostan, doživio je nekoliko iskustava s onim što je on nazvao Reiki. Ova iskustva i iscjeljenja proizašla su iz njegove čiste sreće i zadovoljstva unutar njega, isticalo je iz njegove sposobnosti primanja, iz nijedne druge motivacije nego da nekome pomogne dodirom i da vidi što će se dogoditi i to je bilo vrlo nevino i bezazleno, što je meni osobno vrlo bitno u Reiki-u i Reiki praksi. Tada se vratio u samostan, ispričao učitelju što mu se dogodilo i kad je odlazio u stvarni svijet korisititi se Reiki-em, mentor mu je naglasio još jednu činjenicu: «sjeti se da možeš iscjeljivati cijelu osobu, ne samo fizički već i duhovno». Jedna od bitnih priča o Usuiu je o njegovom životu u predgrađu (siromašnoj četvrti grada), kada je ljude iscjeljivao polažući ruke na tijelo fizički a zatim kroz kontakte s drugima, pronašao poslove za njih i smatrao da na taj način pomaže društvu i tim ljudima da promjene svoje živote. Ali priča dalje kaže da par godina poslije viđao iste ljude koji se vraćaju te siromašne četvrti i pitao ih: «Pa što radite tu, zar niste živjeli tamo i radili?», a oni bi odgovarali različito. Ono što je on tada shvatio bilo je da zapravo nije razumio ono što mu je svećenik rekao da mora iscjeljivati i duh, dušu osobe. Tako je prestao raditi to, vratio se sebi da shvati što mu je činiti i kako će s drugima podijeliti ono što mu je darovano. Vratio se u samostan. Slijedeća priča koju poznajemo da je po danu, po ulicama među ljudima nosio zapaljenu baklju a ljudi bi pitali: «Ti stari redovniče, mora da si stvarno lud, zar nam ovdje treba svjetlo, pa vani je dan» a Usui bi odgovarao: «Ja ovdje vidim samo tminu, ako želite saznati više o svjetlu, dođite tu i tu… u to i to vrijeme…» Nudio je svoj dar ljudima koji su bili zainteresirani, koji su bili motivirani, koji su kroz život također uočavali tamu po danu. U to je vrijeme sreo Hayashi-a, a Hayashi je također tragao za nekim odgovorima. Radio je u vojsci i odlučio je da više ne želi u svom zanimanju ubijati ljude (ne želi za plaću ubijati ljude). Želio je pomagati ljudima. Kada se je sreo sa Usui-em, osjećao je da je pronašao ono za čim je tragao. Ne znamo kakav je bio njihov odnos, ili koliko je drugih učenika Usui učio u to vrijeme a koji su imali ista uvjerenja i motivaciju kao i Hayashi, ali u tradiciji se drži da je Hayashi povezivao Usui-ev dar i inspiraciju i duboka učenja koja je imao. Počeo je poučavati ljude koji su se nalazili na početnoj stepenici i tek otkrivali vlastita traganja te pronalazili odgovore u sebi. Osjećam da je iz te veze između Usuia i Hayashia proizašao Reiki kakvog danas poznajemo, načela, osnovni tretman i inicijacija. Hayashi je očito bio «kliničar», tu mislim na to da je volio voditi arhivu i bilješke i volio je imati sustav rada. On je osnovao kliniku u Japanu i vodio bilješke o ljudima koji su dolazili, na što su se žalili, koliko im je trebalo da se oporave, koja su mjesta na tijelima «zahtijevala energiju» i sve komentare i reakcije od osobe koja je tretirana i od sosobe koja je davala tretman. Dio te klinike je bio ono što mi danas zovemo kućne posjete. Reikiste se slalo u posjete na poziv. Do te je klinike došla i Hawayo Takata oko 1934/35 god. te je već nakon 2-3 tretmana otkrila da je to pravi način te da je i ona tragalac. Suprug joj je umro i ostavio je sa dvoje male djece. Nije imala nikoga na svijetu kome bi se obratila a ipak je bila odlučna u tome da učini nešto da bi stvorila zdravu okolinu za njenu djecu a također je tražila svrhu života jer ga je izgubila. Kad se povezala s Reiki-em prvo je zapravo bila zapanjena njegovim fizickim učinkom, a zatim je odlučila ući u Reiki, misleći da ako napusti Japan i vrati se na Hawaye, neće ponovo moći putovati da bi se iscjelila. Htjela ga je ponijeti sa sobom, a isto tako ga donijeti svojoj djeci. Nakon više tjedana prolaska kroz određene procese, dopušteno joj je da položi I stupanj Reiki-a. Nakon što je završila I stupanj, dogovorila se s Hayashiem da će ostati s njegovom obitelji i raditi Reiki godinu dana u Japanu. To je i učinila. Ostala je i radila u klinici, ali je išla i u kućne posjete. Jedna od najzanimljivijih priča iz tog vremena, koju je ona ispričala bila je o tome kako su je slali na razne adrese po Tokiu i pronalazila ih je bez imalo muke i vraćala se kući na vrijeme za večeru. Nisam mogla shvatiti zašto je to bilo tako važno dok nisam vidjela da u Japanu adrese nisu jednake kao i u USA ili Europi, gdje su nazivi ulica i brojevi napisani na kućama. Sustav numeriranja je puno drugačiji i zapravo vam treba nevjerojatna percepcija i intuicija da biste pronašli odredeno mjesto.

Share this:

Leave a reply

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>